Kao što rekoh, "teška sam" za liriku ali ova je pesma nešto "abnormalno"! Nekad je čitam (mada je godinama znam naizust) i čudim se! Uz Vesnu Parun, retko šta me tako kupi! 8O Nije ni čudo da joj je pripao naslov antologije!
ISKRENA PESMA
O, sklopi usne, ne govori, ćuti!
Ostavi misli, nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.
Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode; a potom,
Kad pro?e sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo,
Nečujno tiho potone u tamu -
Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako......
A ti ćeš bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne;
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.
I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati što u meni biva, -
Da ja u tebi volim sebe sama,
I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!
Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al' ne volim te, ne volim te draga!
I zato ću ti uvek reći; Ćuti!
Ostavi dušu, nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.
MILAN RAKIĆ (1876-1938)