:: Forumi › Povratak pripovedackoj knjizevnosti
-> Putopisi, pripovetke i kratke prozne forme

#1: Povratak pripovedackoj knjizevnosti Autor: cvrcak07 PošaljiPoslato: Uto Mar 27, 2007 3:45 am
    ----
Pripovetka kao forma oduvek je bila, u vecoj ili manjoj meri, u senci romana, moze se reci i neporavdano, narocito imajuci u vidu "ostvarenja" novijeg datuma. Kao prociscenje od svakovrskog tresa medju koricama, toplo preporucujem povratak pripovetkama (Andric, Bora Stankovic, Matavulj, Isidora Sekulic...). Raduje cinjenica da i medju savremenim piscima ima onih koji na najlepsi nacin neguju pripovednu prozu - pravo otkrice bila je knjiga pripovedaka "Na cajanki kod Belog Zeca" Svetlane Porovic Mihajlovic.

#2: Re: Povratak pripovedackoj knjizevnosti Autor: vanaLokacija: Sarajevo PošaljiPoslato: Sre Jan 30, 2008 10:40 am
    ----
PRIPOVJEDAČ

Pripovjedač je lik koji izlaže radnju u cjelini. Tekst je odnos između pripovjedača i primalaca. Pripovjedač nastupa kao:
1 - kao nadahnuti pjevač,
2 - kao učitelj životne mudrosti novog tipa,
3 - kao filozof,
4 - kao ličnost koja povezuje sve ove mogućnosti.
Nadahnuti pjevač je najzastupljeniji u epu, zbog stihovnog načina izražavanja.
Učitelj je karakterističan za roman i on vodi ka nekoj sintezi sveznajućeg iskustva i znanja. Roman kao novija književna vrsta najviše teži uspostavljanju životne mudrosti novog tipa.
Autor uvijek na neki način igra ulogu pripovjedača, ali ga je nužno odvojiti od samog pripovjedača. Autor umjetničke proze ne može govoriti u svoje ime, jer bi ga autentičnost ograničavala u oblikovanju teorije. Autor stavlja priču u usta pripovjedaču.
Autorove tvorevine su: pripovjedač, priča, karakteri i kompozicija. Svakako, pripovjedač pripada pripovjedanju, a ne stvarnom svijetu, te tako u kojem licu priča ovisi o tehničkom postupku koji se piscu čini najprikladnijim. Javlja se opozicija pouzdani/nepouzdani pripovjedač. Pouzdanog pripovjedača treba razlikovati od apsolutnog autoriteta na kojem se zasniva prihvatanje mitske predaje.
Svaznajući pripovjedač koji dominira u romanu 19. st. spaja autoritet istoričara s proširenjem perspektive do mitskih razmjera. Sveznajući pripovjedač vodi svoje likove, povremeno se miješa u tok izlaganja ili u tokove misli vlastitih junaka, te zna šta se događa i šta će se u budućnosti dogoditi. On pripovjeda u trećem licu i daje nam sliku i izvana i iznutra; kada bi pripovjedao u prvom licu iz svoje tačke gledišta dosta bi manje znali. Sveznajući pisac romana ne zna sve u doslovnom smislu te riječi, on nije svemogući kao Bog koji zna sve u vremenskom i prostornom smislu. Sveznajući pisac vremensko zbivanje vidi izvana, te na taj način ispada kao da govori iz vječnosti. Ipak, perspektiva sveznajućeg pripovjedača je ograničena perspektivom čovjeka i nema božansku sveobuhvatnost. (Npr. Homer zna šta se dešava i u Troji, i u Hadu i na Olimpu. On objavljuje ono što je bilo i ono što će biti. Također Sofoklov hor navodi šta će se desiti. Tolstoj može navesti samo šta bi se moglo dogoditi. Tako Homer uči o zbilji, a Tolstoj o mogućnostima.) Pouzdani pripovjedač je uvijek više nego samo pisac romana. To se može objasniti preko drugog nepouzdanog ili ograničenog pripovjedača. Ovaj pripovjedač je toliko ograničen svojom perspektivom da se poistovjećuje sa likom u djelu. Po analogiji takvog pripovjedača zovemo još i dramskim, jer karakteri govore u vlastito ime ili kao interpretator događaja. Međutim drama nastaje iz niza dijaloga, a nepouzdani pripovjedač pripada odsutnosti bilo kakve mogućnosti dijaloga. Nepouzdani pripovjedač je pomalo i kontradiktoran, jer pripovjedač traži bar malo povjerenja, prema tome kakvu-takvu pouzdanost, a pripovjedač može biti pouzdan samo ako zna više od onog što neposredno govore njegovi likovi.

BITI
U fikcionalnom pripovijedanju PRIPOVJEDAČ JE GLAS KOJI PREUZIMA ODGOVORNOST ZA PRIPOVJEDNI ISKAZ I VALJA GA, KAO UNUTARTEKSTNU INSTANCU RAZLIKOVATI OD IMPLICITNOG AUTORA KAO IZVANTEKSTNE (OKVIRNE) INSTANCE, OD AUTORA-FUNKCIJE KAO INTERTEKSTNE INSTANCE TE NAPOKON OD AUTORA KAO PROTAGONISTE KOMUNIKACIJSKE SITUACIJE.
Događa se i da pripovjedač uklopi u svoju priču druge pripovjedače s njihovim pričama i tada imamo HIPODIJAGETIČNU RAZINU.

PRIPOVJEDAČ U 1. LICU – SUGERIRA SUBJEKTIVNOST
PRIPOVJEDAČ U 3. LICU – SUGERIRA OBJEKTIVNOST
NEPOUZDANI PRIPOVJEDAČ – njegovo je pričanje određeno njegovim gledištem, njegovim vjerovanjem, osjećajem.
- KADA PRIPOVJEDAČ DIJELI ISTU OPSTOJNU RAZINU S LIKOVIMA – UNUTARDIJAGETIČNI
- KADA PRIPOVIJEDA S PROSTORNO-VREMENSKI NADREĐENE RAZINE – IZVANDIJAGETIČNI (SVEZNAJUĆI)
- AKO SE PRIPOVJEDAČ NE POJAVLJJUJE KAO LIK U ZBIVANJU O KOJEM PRIPOVIJEDA – HETERODIJAGETIČNI
- AKO SE POJAVLJUJE KAO SVJEDOK – HOMODIJAGETIČAN
- KADA JE GLAVNI LIK – AUTODIJAGETIČAN.

vrtoglavac Pozz


Poslednji izmenio vana dana Sre Jan 30, 2008 10:47 am, izmenjeno ukupno 1 puta

#3: Re: Povratak pripovedackoj knjizevnosti Autor: vanaLokacija: Sarajevo PošaljiPoslato: Sre Jan 30, 2008 10:42 am
    ----
Možda je ovo trebalo da bude zasebna tema,ali eto Smile ,da nešto dodam. Pozz



-> Putopisi, pripovetke i kratke prozne forme

Sva vremena su GMT + 1 sat

Strana 1 od 1