Kao što rekoh, nov sam ovde.

O, da, imam petnaest godina, verujem da to nisam spomenuo. U svakom slučaju, pošto vidim da svi postavljaju poeziju (nemam ništa protiv toga, ali je malo monotono) odlučio sam da postavim jednu od mojih kratkih priča. Očekujem neki komentar, pošto bih želeo da znam šta ljudi misle o onome što napišem. Da ne pričam više u prazno, evo ga:
Tavan
Milan nikad nije voleo tavan. Bio je mračan čak i danju, a i ono malo svetla, koje je ulazilo kroz dva mala prozora,kao da je gutala tama.
Pošto su njegovi roditelji tamo držali razne stvari, često su ga slali tamo da im donese nešto. Svaki put bi pokušavao da se izvuče izgovorima tipa
: ’’Bole me noge’’ , ’’Ne treba ti to sada’’ , i najčuveniji ’’Mogu li kasnije, sad učim?’’. Ali najčešće bi ipak morao da ode po zatraženu stvar.
Svaki put bi se trudio da što pre nađe ono po šta su ga poslali i siđe sa tavana. Nije se on plašio mraka na tavanu. Plašio se osećaja da u tom mraku čuči nešto užasno i nezamislivo, i da samo čeka priliku da ga napadne, i rastrgne.
Svaki put kad bi bio tamo gore imao je osećaj da ga neko, ili nešto iza njega posmatra. Kad god bi se okrenuo, ne bi video par crvenih očiju koje sijaju u tami, kao što je očekivao. Ali to ga ne bi smirilo jer bi još uvek imao osećaj da ga nešto posmatra.
Jednog mračnog i kišovitog utorka, otac ga je poslao na tavan da mu donese njegovu staru lulu.
’’Ma daj’’ reče mu Milan ’’Šta će ti ta stara lula? Verovatno je i istrulila dosad.’’
’’Rekao sam da mi doneseš, i idi da mi je doneseš!’’ podviknu njegov otac ’’Jel ti jasno!?’’
’’Da tata.’’ Skrušeno reče Milan, pa se uputi prema merdevinama koje su vodile na tavan
Merdevine su se nalazile u dvorištu, iza kuće. Pogledao je u tamu otvora ispod natstrešnice, i nevoljno počeo da se penje uz njih.
Kada je zakoračio u tamu tavana, i udahnuo pradavnu prašinu, imao je neodoljivu želju da pobegne odatle glavom bez obzira. Nažalost, imao je tek blagu predstavu gde se nalazi stara lula, i plašila ga je pomisao da će morati duže da je traži.
Iako je bio vedar dan, na tavanu je bilo mračno. Ipak, Milan je osećao olakšanje zato što je pre mesec dana, na njegovo insistiranje, instalirana sijalica. On pritisnu prekidač, i žućkasto svetlo obasja tavan, terajući tamu u udaljene ćoškove. I dalje je osećao nagon da se što pre tornja odatle, ali je sada bio poprilično umanjen, zahvaljujući svetlosti koja je dominirala prostorijom. Odahnuo je i počeo da traži lulu u potpunom haosu koji je njegov otac odavno trebao da sredi. Njegova majka je stalno zvocala u vezi toga, a njegov otac je stalno obećavao da će to da sredi, ali nikad to nije uradio.
Dok je pretraživao jednu kutiju sa znakom vinske čaše koji je značio ’’lomljivo’’ sijalica se ugasi. Milan brzinom svetlosti otrča do prekidača. Pritisnuo ga je dva puta da bi proverio da li je sijalica pregorela. Njegove sumlje su se obistinile.Istog trena je odlučio da siđe dole i kaže ocu da nije mogao da nađe njegovu lulu u sveopštem neredu. To bi dovelo do diskusije između njegovih roditelja, i oni bi trenutno zaboravili na njega.
Čuo je da se poklopac zalupio. Isprva, nije shvatio šta je to, a onda je video da je otvor kroz koji se izlazi s tavana zatvoren
’’Vetar. Samo vetar.’’ Mislio je on, ubeđujući sebe da je promaja zatvorila poklopac. Nije odista verovao u to.
Polako je došao do izlaza s tavana i pokušao da podigne lagani drveni poklopac. Nije uspeo. Pokušao je ponovo, ali i dalje nije išlo.Čuo je, kako se iza njega jedan od dva mala prozora zatvara uz tresak. Svetlosti skoro da nije bilo. Milan se uspaniči. Znao je da ovo nije ništa bezazleno. Ono što je dosad samo posmatralo i vrebalo u mraku, konačno se dovoljno ohrabrilo da ga napadne,i sada mu nema spasa.
I drugi prozorić se zatvori, ostavivši ga u potpunom mraku. On prestade sa uzaludnim pokušajima da otvori pokloc, i pribi se leđima uza zid. Pokušavao je da razabere nešto u tami i ugleda ono što se plašio da će ugledati: dva crvena oka koja su sijala u mraku. Crvena kao krv. Srce mu je tuklo kao da želi da iskoči iz grudi i pobegne.
’’Ne boj se Milane.’’ Progovori duboki glas iz tame ’’Budi prestravljen!’’
Nešto se nadnese nad njim. Video je par crvenih očiju, i odsjaj stotina, kao žilet oštrih zuba, u beskrajnim ustima ispred sebe. On pokuša da vrisne, ali ne uspe, i sve se pretvori u ništavilo.
Pa, š'a mislite?