Pade mi na pamet...
Ima poezije koja je velike muzičare "naterala" da je premetnu u pesmu i, u dosta slučajeva, poezija je spašena zahvaljujući muzuici koja je prati i biće mnogo teže zaboravljena nego da je ostala samo na papiru. Veliki pesnici nekada bez razmišljanja aktuelnim muzičkim zvezdama nude svoje tekstove (Duško Trifunović i jedan od najboljih tekstova Bijelog dugmeta-
ta bi dao da si na mom mjestu) a veliki muzičari ukazuju čast oplemenjujući nečije pesništvo (moja omiljena Jadranka Stojaković i antićevi tekstovi). Neki su opet, dao im bog, i dobri pesnici i vrhunski muzičari (Arsen Dedić) Ali, ima i poezije skrivene u muzici koja nekada iznenedai kada se ispiše na papir. Kad smo bili klinci, naročito je važno bilo tražiti takvu poeziju i stihove koji stvaraju ili prate naš moto (koji se, otprilike, jednom mesečno smenjivao

) ispisivali po sveskama, zidovima, tORtoarima, ogradama kasarni pa čak i uramljivali.
Ima tu svačega što bi moglo da se pomene kao primer (moj) ali sada mi pade na pamet tekst koji smo ponosno nosali u sveskama i ispisivali krupnijim slovima nego što će ikada biti napisani Njegoševi stihovi

a izvučeni su iz jedne pesme "Električnog orgazma". (Budući da cenim da će se ovde naći dosta ljubavne poezije- neka ja malo miniram na početku!

)
NEBO
Moje su nebo vezali žicom,
Po mome mozgu crtaju šeme,
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate propalo vreme.
Al' ne dam svoje ja ideale
I ješću snove umesto hleba,
Ja svoju sreću nosim sa sobom;
Ona je parče slobodnog neba.
Ajmo dalje...