Svet Knjiga
   Login or Register
NaslovnaForumiMoj nalog
Forumi › Poezija › Strana lirska poezija › Pablo Neruda
Toggle Content Baneri:
Večanja
Sportski tereni
Toggle Content Glavni meni
 Naslovna Forumi Opcije člana Forumi Traži Web
Toggle Content Tekstovi

Recenzije Konkurs "Tkalci reči"

Recenzije Recenzije i najave knjiga

Konkursi Konkursi i aktuelnosti

Clanci Članci

Jezik Jezik

Toggle Content Informacije o članu:

Dobrodošli Anonimni

Nadimak
Sigurnosni kodSigurnosni kod
Upiši sigurnosni kod

Članovi:
Najnoviji: stoffelol
Novih danas: 0
Novih juče: 0
Ukupno: 2528

Ljudi Online:
Članovi: 0
Posetioci: 32
Bots: 1
Uprava: 0

Članovi online:



Toggle Content Poslednji tekstovi:
 Konkurs za mlade "Rukopisi31"
 Pobednička dela
 Pobedničke pesme
 Pobedničke priče 3.
 Pobedničke priče 2.
 Pobedničke priče
 Dramski tekst V
 Price-XVIII deo
 Priče-XVII deo
 Priče-XVI deo
 Pesme-IV deo
 Priče-XV deo
 Priče- XIV deo
 Dankin - nastavak
 Priče- XIII deo
 Pesme-III deo
 Tkalci reči
 Dramski tekst:Brvo - nastavak
 Dramski tekst IV
 Dramski tekst III
 Dramski tekst II
 Dramski tekst: Na Bosanski način- nastavak
 Dramski tekst I
 Priče- XII deo
 Priče- XI deo
 Priče-X deo
 Nastavak priče Hajdučki put
 Priče-IX deo
 Peiče-VIII deo
 Priče-VII deo
 Priče-VI deo
 Priče-V deo
 Priče-IV deo
 Priče-III deo
 Priče-II deo
 Priče-I deo
 Pesme-II deo
 Pesme-I deo
 Sa(n)jam knjige u Istri
 Javni poziv Ministarstva RH
 Natječaj za nagradu "Goran"
 Konkurs za poeziju "Velimir Rajić"
 Konkurs "NAJKRAĆE PRIČE 2007."
 Vulkan - Tatjana Debeljački
 Konkurs za zbirku priča autora iz BiH
 Natječaj za priče s bloga
 Poezija Tatjane Debeljački
 KRVNI PRITISAK I TANGA GAĆICE - Čedomir Ljubičić
 PRIBLIŽAVANJE DALJINE - Dejan Milojević
 SIMINOM ULICOM - Slobodan Simić
 Nova knjiga Ivana Lalovića
 Tečaj kreativnog pisanja u Puli
 Natječaj za priču o divovima
 Natječaj za kratku SF&F priču
 Konkurs za kratku priču iz domena fantastike
 Helen Van Rojen u Beogradu
 Konkurs Sveta knjiga "Tkalci reči"
 STAKLENA PALATA - Amitav Goš
 GOSPODAR MUVA - Vilijama Golding
 "Hijene", roman koji nikog neće ostaviti ravnodušnim
 Novi "Rječnik bosanskog jezika"
 TOP 20 ljubavnih priča
 Bes islamskog sveta zbog Ruždijeve titule "Ser"
 II Ogulinski festival bajke
 Sajam knjige na otvorenom u Sarajevu
 Orhanu Pamuku počasni doktorat
 VI konkurs za najkraću kratku priču
 Novi Pravopis hrvatskog jezika
 Konkurs za neobjavljeni prozni rukopis
 Četvrti "Vezeni most" i nagrada "Mali princ"
 Slovenački autori u Beogradu i Novom sadu od 7. do 11. maja
 Deca Hurinova - DŽ.R.R. Tolkin
 4. zagrebački Sajam knjiga
 Spojeno i odvojeno pisanje reči u srpskom jeziku
 Kada ih jednom ostaviš - više im se ne vraćaš
 Hologram - ni manje knjige, ni veće širine!
 Wei Hui - majstor pisanja i skandala
 FIZIKA ZVJEZDANIH STAZA lawrence m. krauss
 Michael Eric Dyson: "U potrazi za Tupac Shakurom"
Toggle Content Anketa
Koliko knjiga, u proseku, pročitate mesečno?




Trenutni rezultati :: Svi upitnici

Glasova: 1544
Komentara: 4
Toggle Content Baneri:

Pablo Neruda


Napiši novu temu   Odgovori na poruku   Odštampaj stranicu     Forum -> Strana lirska poezija
Pogledaj prethodnu temu :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
pocetnica
Član
Član


Pridružio se: Mar 25, 2007
Poruke: 35
Lokacija: okolina Kragujevca

PošaljiPoslato: Sub Apr 14, 2007 2:36 am    Naslov: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia
Gospo moja ljubljena, mnogo patnje osjetih pišući za te ove pjesme koje nazvah sonetima, mnogo sam trpio, ali radost poklona veća je nego livada.

Znao sam dobro i u početku da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti pjesnici svih vremena odabirali rime što su zvonile poput srebra, kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti, sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk te opore i čiste tvari i takvi treba da stignu do tvog sluha. Ti i ja, hodajući šumom i pješčanom obalom, pored izgubljenih jezera, pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade čista drveta, grede izložene ljuljanju vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuće od četrnaest dasaka, da bi u njima živjele tvoje oči koje obožavam i pjevam.

Tako utvrdivši svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion: sonete od drveta što su se uzdigli samo zato jer si im ti darovala život.


Jutro


1.

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se ra?a iz zemlje i traje,
riječi u čijem rastu sviće,
u čijem ljetu planu svjetlo limunova.

U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utječe u moje zakrečeno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim noćnim očima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

2.

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljeće.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjeće do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušće vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

3.

Opora ljubavi, ljubičice okrunjena trnjem,
šipražije izme?u mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?

Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izme?u hladnog lišća mog puta?
Tko ti označi korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?

Sigurno je da je drhtala stravična noć
i zora ispunila sve vrčeve svojim vinom
i sunce učvrstilo svoju prisutnost nebesku,

dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekući svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.

4.

Sjetit ćeš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršćući mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeća zime.

Sjetit ćeš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
začarana trnja poput mačeva.

Sjetit ćeš se rukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.

I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
po?imo tamo gdje nas čeka ništa
i na?imo sve što nas tamo očekuje.

5.

Da te takne noć, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju čistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oči
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjećalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje područije cjelova i vulkana.

6.

U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presječeno.

Nešto iz daljine što mi se činilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišća.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeći miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjednom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitničkim mirisom.

7.

"Poći ćeš samnom" - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: po?i sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom" - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

8.

Kad tvoje oči ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatočenu čuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseći svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je živo.

9.

U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobo?ena u pjeni,
magnetična putnice čija smrt cvjeta
i vječno se vraća da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje večne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbjesnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.

10.

Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozračne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek učinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrću.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljeće.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,

neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vječnome kristalu.

11.

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.

12.

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

Jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.

13.

Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprije?eno sretnim godinama,
kada je žito udvostručilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje čelo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, ro?en sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naučila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.

14.

Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim očima,
ja želim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: čupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mračan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
ako se sunce ne popne na toranj tvoje kose.

15.

Već odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, sočivo zlaćano.

Ne postojiš samo zato što si oči lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
već i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, začu?enoj peći od opeka.

Bića se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ćeš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja će i dalje živjeti zajedno sa nama.

16.

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnožavanje svemira.

Tvoje beskrajne oči svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko gorućeg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubeć' te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.

17.

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mračne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajući kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukčije,

nego na taj način na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oči sklapaju s mojim snom.

18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvr?uje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjeću i pjesmu
na svaki prozračan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
stručak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobičnu strijelu nekog divljeg mirisa.

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujući svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, že? njenog pojasa,
i ubojstva zloćudnog žalca.

Od petroleja i narandže je njena duga,
i poput aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vraćaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

20.

Ružna moja, ti si kesten rasčešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni časa bez proljeća,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traći izme?u lišća noći tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajući te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižući pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajući, tražio sam tvoje sjećanje,
ulazio u puste kuće s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam već kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si očima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomača u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.

23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruči svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i čiste ruke
dadoše mir mojim očima i sunce mojim čulima.

O ljubavi, kako odjednom, iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zloćudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako će biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konačnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla nećemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit će živjeti svjetlo naše ljubavi.

24.

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjedničke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, la?a i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao ključ hitrog svemira,
do?i da dirneš vatru časovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izme?u tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oči jedva predskazujući sile
zraka, ključeve podmorske.

25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je čekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesečinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotu?ivo strano,

sve bijaše tu?e i ničije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušće Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grož?a i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjačice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj čistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje područje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

27.

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozračna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noć na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružična sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povučeš u podzemlje svijeta

kao u dugačak tunel odjeće i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišća
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

28.

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda pro?osmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

29.

Stižeš iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju života.

Ti si konjić od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je ljetela neprestano.
krabica sa suzama našeg jednog djetinjstva.

Djevojko, sačuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvek imala hljeb i užitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, družice.

30.

Od arhipelaga imaš vlakna tiše,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjećanje.

Nitko neće podići izgubljeno mi srce
izme?u tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
tamo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osetih miris lutajućih gajeva,

na?oh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

31.

Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišćem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam teče u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da će zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oči skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.

32.

Kuća ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i početak je dana
bez smjera, lutajuća kao uboga la?a,
izme?u horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslije?a
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htejelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dišući ko pčela,
dirajući područija izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

34.

Ti si kći mora i sestričina mažuranu,
od čiste je vode tijelo tvoje, plivačice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oči i podižu valove,
zemlji tvoje ruke i skače sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo siječe tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrće, alge i trave: pjenu tvojih snova.

35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih očiju
i svijetlo u?e kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presječena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je čuvala tvoja čista ruka.

Veče je otišlo. Noć je spustila tajnovita
na čovekov san svoju nebesku čahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteći
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oči koje je progutala sjena.

36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i od ulja,

Od češnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.

37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjećuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko neće znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnoću sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.

38.

Tvoja kuća zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja činjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fućkajući svoj brzojav
i izme?u dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni plača,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
čuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trčiš, koračaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vraćaš se,
ili si otputovala i zna se da počinje zima.

39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajući ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopćem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderući i ližući zemlju
i tako je kao da radeći osloba?aš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i čast pčela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozračno pleme,
čak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaća
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.

40.

utnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucču, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijećem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruće soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje čiste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponu?ene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kuću u blizini bezdana
daj mi izmučeni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.

41.

Nevolje mjeseca sijecčja kada ravnodušno
podne odre?uje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijećanja,
sazrijet će, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi će biti podijeljeni: duša će poželjeti
udarac vjetra i dom će ostati čist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.

42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
čiju svjetlost meda na obori nered:
sačuvala je svoju čistoću pravokutnika.

Pucketa, da, čas je poput vatre ili pčela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišće ne bude
iskričavi svijet koji se gasi i šapuće.

Že? vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
jer zemlja mračna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa neće smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noć, mjesec ili klasje.

43.

Tražim tvoj znak me?u ostalima,
u oštroj i valovitoj riječi žena,
pletenice, oči tek utonule,
jesne noge što posrću plovecć u pjeni.

Odjednom mi se čini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, nećake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i čini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomače gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mračnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina me?u svima
i tako s tobom idem prelazeći i ljubeći
široki Mississipi ženstvenog ušća.

44.

Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer živeti je nemoguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.

45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i ćekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otići ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vje?e u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom času otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i različitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
i otada spavam jedino s tamom.

Izme?u valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti do?oše,
do?oše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.

47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajući svojim slogovima soka.

I tu ćeš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet ću na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišću,
približavajući listove mojoj že?i,

i ispunit će moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.

48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesečine u travi,
idući ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni riječi.
Sreća je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noć im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
ra?aju se i umiru više puta dok žive,
imaju vječnost prirode.

49.

Danas je: sve juče propalo je
izme?u prstiju svijetla i očiju sna,
sutra će doći zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oči tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazi
izme?u uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapa nad tobom svoja krila
dižući te i noseći prema mojim rukama
točnom, tajnovitom milošću:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj noćnoj puti.

50.

Cotapos reče da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelaziš lišće svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i siječe i iskaču jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pčelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa noću sjenovitom,
gore na mjesečini zvona i karanfil
i trče i jure konji sedlarski:

jer si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujući njime ime prirode.

51.

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišću,
ra?a se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobo?ena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeći noževima sjenu svog osmijeha,
noć, jutro i me? podneva,

i neka skaču u nebo ptice lišće
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.

52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa sito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuće svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekeću kovine i oru?e,
zvone kotači karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu točan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošću kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraća se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

53.

Tu je hljeb i vino i stol i soba,
muka čovjekova, žena i život:
tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednička rana.

Slava tvojim rukama što lete spremajući
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
živjela plesačice koja plešeš s metlom.

One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
ona izmučena zastava od pjene,
ona zapaljiva saća i hridine

danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noći,
ta jednostavnost nježnost bez kraja.


Veče

54.

Blistavi razumu, jasni demone
apsolutnog grozda ravnog podneva,
ovdje smo najzad bez samoce i sami,
daleko od bunila divljega grada.



Kad cista linija okruži svoju golubicu
i vatra odlikuja mir svojim hranom
ti i ja podižemo taj nebeski plod.
Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.



Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
odluke tvrde od sna nekog cekica
padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.



Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,
razum i ljubav kao dva krila.
Tako je sazdana prozracnost.





55.



Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac
opsjedaju danju i nocu med sretnika
i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:
nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,



bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice
i nema covjeka bez takva glibanja,
nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:
treba racunati s tim da se to dešava.



Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,
duboke postelje, daleko od ranjenika,
od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.



Jer život udara kao kolera ili rijeka
i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju
oci jedne beskrajne obitelji bolova.





56.



Navikni se da vidiš iza mene sjenu
i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,
kao da su u jutru mira bile stvorene:
sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.



Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.
Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
Svaki od mojih slogova donosi proljece.



I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
na mojim ocima, kao nebesko lišce,
jesi i gledam te nagnutu na zemlji.



Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,
motreci visinu prepoznajem ti korake.
Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!





57.



Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,
ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,
rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
htjedoše zabraniti cvijet svemira.



>>Nece više pjevati buntovni jantar
sirene, ima još jedino puk.<<
I žvakahu svoje neprestane papire
želeci zaborav za moju gitaru.



I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja
naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,



izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama
i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
gospodar vlastite tmine.





58.



Izmedu sabljetina knjiškog željeza
prolazim kao daleki mornar
koji ne poznaje uglove i pjeva,
jer je tako i kao da nije tako.



Sa izmucenih arhipelaga ponesoh
svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
i jednu sporu naviku prirodnih stvari:
oni odrediše moje šumsko srce.



I kad su zubi književnosti
bili spremni da prožderu moje casne pete,
podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom



prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
prema studenim šumama neopisiva juga,
tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.





59.
(G.M.)



Ubogi pjesnici koje život i smrt
progone istom sjenovitom upornošcu
i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,
predani ritualu i zubu pogrebnom.



Oni - tamni kao kamencici - sada
iza oholih konja ispruženi idu
i konacno njima upravljaju nametljivci,
izmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.



Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
pretvaraju sahranu u bijednu svecanost
s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.



Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
samo zato što su mu usta zatvorena
i ne mogu više potvrditi svoj pjev.





60.



Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kroz mene izmedu mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.



Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu
tvog cela mržnju kako me vreba.
Ne želim da u tvom snu tuda zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.



Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.



To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:
to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi
kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari.





61.



Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.



Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu tražile ovaj put:
mracni med dostiže tvoje srce.



Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,



i pade bol na drago slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.





62.



Jao meni i nama, ljubljena
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedu toliko patnje bijaše odredeno
da samo nas dvoje budemo povrijedeni



Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.



Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
ko stolice u izgubljenom salonu,



sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.





63.



Ne prodoh samo zemlje gdje je solni kamen
kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
vec i do obala rijeka koje režu snijeg.
Korake moje poznaju gorke visine planinske.



Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine
lijane ciji se smrtni poljubac veže u šumi,
vlažna tužaljko ptice što izvire bacajuci svoje drhtavice,
o kraju bolova izgubljenih i placu nemilosrdni!



Nisu moji samo otrovna koža bakra
ili salitra ispružena poput snijecna kipa
vec i vinograd, trešnja koju nagradi proljece



moji su, i ja pripadam kao crni atom
jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na groždu,
ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.





64.



Od tolike ljubavi moj život postade ljubicast
i podoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada cula zvuk razbijena srca



i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajuci podoh prema tornju žita,
pojavih se da bi živio izmedu tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.



Nitko ne može reci to što ti dugujem, jasno je
to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
roden u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.



I bez sumnje je zvezdano sve što ti dugujem,
to što sam ti dužan zdenac je šumskog podrucja
u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje.





65.



Matildo, gdje si? Osjetih, tamo dole,
izmedu kravate i srca, gore,
neku sjetu izmedu rebara:
zato jer si odjednom bila odsutna.



Nedostajalo mi je svijetlo tvoje snage
i gledao sam, proždiruci nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,
ostadoše samo tragicni prizori.



Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišca,
i perje i sve ono što je noc zatvorila:



i tako te cekam kao sama kuca,
vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš boljet ce me prozori.





66.



Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do cekanja kada te ne cekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.



Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeci te molim
i mjera moje ljubavi skitnicke
jeste da ne vidim i volim kao slijepac.



Možda ce izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi kljuc spokojstva.



U ovoj prici umirem samo ja
i umret cu od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvalju i vatrom.







67.



Velika kiša juga padala na Isla Negru
kao jedina kaplja prozracna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.



Dušo moja, daj mi svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,
miris okupan tisucama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.



Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovjeda voda dugi šum prizorima,
i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.



Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrežu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
ženom, muškarcem i zimom na zemlji.





68.



Djevojcica od drveta ne dode hodajuci:
sjedila je odjednom tamo na opekama,
staro cvijece mora pokri njenu glavu,
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.



Gledala je otamo naše živote otvorene,
postojanje i kretanje i kruženje zemljom,
i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.



Djevojcica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim ocima:
znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži



vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
ne znajuci živimo li, ili smo iz njenih snova.
To je prica o dvevojcici od drveta.





69.



Možda ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ideš režuci podne
kao modri cvijet, da ne koracaš
kasnije izmedu magle i opeka,



da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda, nece vidjeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,



i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život vjetra,



i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
u za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo.





70.



Možda sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga života
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.



Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oci prodiru
u prostrano podrucije mog bola
i šapat sjene sam se podiže:



Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,



i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.





71.



Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plac,
i nitko, nitko ne može umaci koracima
srca koje trci šutljivo i krvolocno.



Tako ti i ja tražimo pukotinu, drugu planetu
gdje sol ne ce moci dirnuti tvoju kosu,
gdje boli nece moci rasti mojom krivnjom
i gdje ce živjeti hljeb bez agonije.



Planeta zapletena u lišcu i daljini,
pustoš, kamen suv i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi



tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez rijeci,
no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.


72.



Ljubavi moja, zima se vraca u svoje kasarne,
zamlja ucvršcuje svoje žute darove
i prelazimo rukom preko dalkog mjesta
na kosi geografije.



Podimo! Danas! Naprijed, kotaci, brodovi, zvona,
avioni celicni od dnevnog beskraja
prema svadbenom mirisu arhipelaga,
po longitudinalnom brašu užitka!



Podimo, ustani i okiti se i popni se,
i sidi i trci i cvrkuci sa zrakom i sa mnom,
udimo u vlakove Arabije i Tocopilla,



tek da bi smo odselili prema dalekoj peludi,
prema probadajucim selima od prnja i gardenija
u kojima vladaju ubogi bez cipela.





73.



Možda ceš se jednom sjetiti onog oštrog covjeka
koji je poput noža izišao iz tmine
i koji je znao prije no što smo znali:
vidje dim i odluci da bukne vatra.



Blijeda žena crne kose
izide kao ulovljena riba iz bezdana
i izmedu to dvoje podigoše protiv ljubavi
stroj naoružan bezbrojnim zubima.



Covjek i žena zatriješe planine i vrtove,
sidoše k njivama, uzveraše se na zidove
i podigoše na brda svoje grozne topove.



Ljubav je tada znala da se zove ljubav
i kada podigoh oci do tvoga imena
odjednom tvoje srce odredi moj put.





74.



Put okupan vodom kolovoza
blista kao presjecen za puna mjeseca,
u jasnoj svjetlosti jabuke,
posred voca jeseni.



Magla, prostor ili nebo, skitnicka mreža dana
raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,
para otoka napada krajinu
i drhti more pod svjetom Chilea.



Sve se povlaci kao kovina i skriva se
lišce, zima prikriva svoje potomstvo
i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.



Samo prikovani za rjecno korito koje cuva
tajnu kretanja, rastanaka, putovanja i puta:
zbogom, kaplju suze prirode.





75.



Ovo je kuca i more i zastava.
Lutasmo iza drugih dugih zidova.
Ne nadosmo vrata, ni zvuka
poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.



I na kraju kuca otvori svoju tišinu,
ulazismo da gazimo ostavljeno,
mrtve štakore, prazno zbogom,
vodu što je plakala u cijevima.



Plakala je, plakala kuca nocu i danju,
jecala s paucima, pritvorena,
rasuše se njene crne oci,



i sada je, odjednom, vracamo životu,
nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:
treba da cvjeta, ali se ne sjeca.





76.



Diego Rivera strpljenjem medvjeda
tražio je smaragd šume u slikarstvu
ili rumenicu, žestoki cvijet krvi,
skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.



Slikao je odlucan oblik tvoga nosa,
iskru tvojih divljih zjenica,
nokte što raspaljuju zavist mjeseca,



Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena
od vatre, ljubavi i plamena araukanskog,
i iznad obraza koje pozlati glina



pokri te kacigom neobuzdana požara
i ostadoše tamo tajno ulovljene
oci mi na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.





77.



Danas je danas s težinom prohujala vremena,
s krilima svega što ce tek biti sutra,
danas je Jug mora, staro doba vode
i zadaca nekog novog dana.



Tvojim ustima podignutim k svijetlu ili mjesecu
pridružiše se latice istrošena dana,
i jucer stiže žureci svojom tamnom ulicom
da bismo se sjetili njegova mrtvoga lica.



Danas, jucer i sutra jedu se hodajuci,
pojedimo dan kao gorucu kravu,
naše stado ceka sa svojim izbrojenim danima,



no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,
moja ljubav sagradi pec od gline Temuca:
jer si ti kruh svagdanji za moju dušu.





78.



Nemam: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku
pobjeda ostavi noge izgubljene.
Ubogi sam covjek odreden da ljubi bližnje.
Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.



Netko ce možda znati da nisam pleo vijence
krvave, da sam se borio s porugom,
da sam doista ispunio plimu svoje duše.
I da sam podlost placao golubicama.



Ne poznajem: nikada, jer drugaciji
bijah, jesam i bit cu, u ime
svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.



Smrt je samo kamen, kamen zaborava.
Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.
Donesimo drva. Zapalit cemo vatru u planini.





Noć


79.



Nocu, ljubljena, veži svoje srce za moje
i neka zajedno u snu razbiju tmine
kao dvostruki bubanj, boreci se u šumi
protiv gustoga zida okupanog lišca.



Prolazu nocni, crna žeravo sna
što hvataš niti zemaljskoga grožda
tocnošcu nekog neredovita vlaka
što sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.



Zato me, ljubavi, veži za cipkasti pokret,
za postojanost što kuca u tvojim grudima
krilima nekog labuda ispod vode,



da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
naš san odgovorio jednim jedinim kljucem
i samo jednim vratima koja zatvori tama.





80.



S putovanja i bola vratih se, ljubavi moja,
tvom glasu, tvojoj ruci što dira žice gitare,
vatri koja prekida jesen poljupcima
i kruženju noci na nebu sumracnom.



Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,
tražim zemlju za sve ratare bez srece,
i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.



Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
i pjesma gondolijera u bodi gitare
sve dok mi umorna glava ne klone sanjajuci:



jer sve su nesanice mog života zamrsile
ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti
cuvajuci tu noc putnika usnuloga.





81.



Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista mira ko jantar uspavani.



Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ceš, ici cemo zajedno vodama ovog vremena.
Nijedna nece putovati sjenom zajedno samnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.



Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopiše kao dva siva krila,



dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.





82.



Ljubavi moja, zatvorivši ova nocna vrata
molim te, ljubavi, da podeš u tamni prostor:
zatvori snove i udi s nebom u moje oci,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.



Zbogom, zbogom okrutna jasnoco koja ode
padajuci u vrecu svakoga prošlog dana,
zbogom svakoj zraci narace ili sata,
zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!



Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
još jednom sjedinjeni, usnili i uskrsnuli,
mi smo samo vjencanje noci u krvi.



Na znam tko živi ili umire tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.





83.



Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
ko mreže zapletene.



Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka što se udvostrucuje u sjeni.



Uspravna, bit ceš druga što ce živjeti sutra,
al od onih granica izgubljenih u noci,
oi ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo



nešto ostaje i vodi nas svijetlu života
kao da je pecat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.





84.



Još jednom, ljubavi, mreža dana gasi
djela, kotace, vatre i hropac rastanka,
i noci predajemo pšenicu povijenu
kojuje podne primilo od svijetla i od zemlje.



Samo mjesec posred svoje šiste stranice
podržava stupove širokog ušca neba,
postojbina usvaja tromost zlata
i ruke tvoje polako pripremaju noc.



O ljubavi, o noci, o kupolo zatvorena rijekom
neprobojnih voda i u sjeni neba
što odvaja i potapa svoje olujno grožde,



sve dok ne budemo jedini taman prostor,
kalež u koji pada nebeski pepeo,
kaplja u bilu spore i duge rijeke.





85.



S mora prema ulicama juri skitnicka magla
kao para goveda pokopanog u studen,
dugi jezici vode skupljaju skrivajuci
mjesec što nam životima obeca postati nebeskim.



Rana jeseni, piskutavo sace lišca
kad iznad sela drhte tvoje zastave
pjevaju lude žene opraštajuci se s rijekama
i konji ržu i ržu sve do Patagonije.



Na tvome licu vecernja povijuša
koja tiho raste nošena ljubavlju
do glasnih potkova neba.



Saginjem se nad vatrom tvog nocnog tijela
i ne volim ti samo njedra nego i jesen
što prosiplje u magli prekomorsku krv.





86.



O, južni križu, djetelino mirisnog fosfora,
s cetiri poljupca danas probi tvoja ljepota,
preprijecila je sjenu i moj šešir:
okrugao mjesec šetao je po studeni.



Tada, sljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti
modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,
ti si se pojavila i noc se ispuni
s tvoja cetiri podruma uzdrhtala od vina.



O ustreptalo srebro ribe sjajne i ciste,
zeleni križu, peršinu blistave sjene,
krijesnico na jedinstvo neba osudena,



pocivaj u meni, sklopimo naše oci.
Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noci.
Upali u meni svoja cetiri zvjezdana broja.





87.



Tri morske ptice, tri munje, troje škare
presjekoše hladno nebo prema Antofagasti
i zato ostade samo uzdrhtali zrak,
sve je treperilo kao ranjena zastava.



Samoco, daj mi znak svog neprekidnog projektila,
jedva da si put okrutnih ptica
i kucanje što nesumnjivo predhodi
medu i glazbi, moru i rodenju.



(Samoca koju podržava postojano lice
kao težak cvijet raširen bez prestanka,
sve dok ne obuhvati cistu množinu neba.)



Ljetela su hladna krila mora, Arhipelaga
u susret pijesku sjeveroistocnog Chillea.
I noc je zatvorila svoj nebeski zasun.





88.



Vraca se mjesec Ožujak sa svojim skrivenim svjetlom
i nebom se skližu beskrajne ribe,
nestalan zemaljski dim napreduje oprezno
i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.



Srecom, u toj krizi skitnicke atmosfere
združila si živote mora i plamena,
žalobno gibanje broda zime,
oblik koji je ljubav utisnula gitari.



O ljubavi, ružo što je okupaše sirene i pjena,
vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama
i budiš krv u tunelu besanice,



da bi se zatrli valovi na nebu,
da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove
i da bi svijet pao u tamne mreže.





89.



Kad umrem želim tvoje ruke na svojim ocima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još, jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.



Hocu da živiš dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.



Hocu da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,



da bi dostigla sve što ti ljubav moja nareduje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.





90.



Pomislih da cu umrijeti, osjetih blizinu studeni
i od svooga života ostavih samo tebe:
usta ti bijahu dani i noci moje zemaljske,
a tvoja koža republika koju mi poljupci stvoriše.



U ovome trenutku gotovo je s knjigama,
prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,
s prozracnom kucom koju smo skupa sagradili:
sve prestade da postoji osim tvojih ociju.



Jer ljubav je, dok nas život progoni,
naprosto visoki val iznad valova,
ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.



Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,
samo tvoja svjetlost da se ne bude više,
samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.







91.



Pokrivaju nas godine kao sitna kiša,
vrijeme je beskrajno i jalovo,
pero soli dira tvoje lice
i kapi su izgrizle moju odecu:



ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
ili let narance u tvojima:
snijegom i motikom probija život:
tvoj život koji je život moj.



Moj život koji ti dadoh puni se
godinama, kao volumen nekog grozda.
Vratit ce se grožde zemlji.



A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati
i nadati se i padat ce kiša na prah
željno da izbriše i samu odsutnost.





92.



Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema života do ovoga koji živimo.



Prah u žitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.



Onu livadu na kojoj se nadosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.



I kao što nije imala rodenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje i usne.







93.



Ako se jednog dana tvoja njedra zaustave,
i nešto prestane teci govoreci u tvojim žilama,
ako ti glas sa usana side i ne bude rujec,
ako ti ruke zaborave ljeteti i usnu,



Matildo, ljubavi, neka ti usne budu malo otvorene
jer ovaj posljednji poljubac mora trajati sa mnom,
mora ostati zauvijek nepomican na tvojim ustima
da bih ga tako sacuvao u svojoj smrti.



Umrijet cu ljubeci ti luda i hladna usta,
grleci izgubljeni grozd tvoga tijela,
tražeci svjetlo tvojih sklopljenih ociju.



I tako, kad zemlja primi naš zagrljaj
otici cemospleteni u jednoj smtri
da bismo zauvijek živjeli vjecnost jednog poljupca.





94.



Umrem li nadživi me s toliko ciste snage
da probudiš bijes bljedila i studeni,
podigni s juga na jug nerazorive oci,
od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.



Necu da okljijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,
Ne želim da umre moje nasljede moje radosti,
Ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kuci.



Odsutnost je kuca toliko velika
da ceš u nju uci preko zidova
i obijesiti slike o zrak.



Odsutnost je kuca toliko prozirna
da cu te bez života vidjeti kako živiš
i, budeš li trpjela, ljubavi, umrijet cu ponovo.







95.



Kao mi, ko se ljubio? Tražimo
drevni pepeo spaljenoga srca
i tamo neka padaju redom naši poljupci
sve dok ne uskrsnu nenastanjeni cvijet.



Ljubimo ljubav što pojede svoj plod
i side na zemlju s licem i vlašcu:
ti i ja smo svjetlost koja se nastavlja,
njen neslomljivi i osjetljivi klas.



Ljubavi koju zakopa toliko hladna vremena,
i snijeg i proljece i zaborav i jesen,
približimo svjetlo jedne nove jabuke,




svježine otvorene jednom novom ranom,
kao da drevna ljubav stupa u tišini
po vjecnosti sahranjenih usta.





96.



Razmišljam, ovo doba u kome si me voljela
nestat ce zamijenjeno nekom drugom modrinom
i druga koža bit ce na istim kostima
i druge oci vidjet ce proljece.



Nitko od onih što su svezali ovaj cas,
od onih koji su razgovarali s dimom,
ni vlade, ni trgovci, ni prolaznici,
nece i dalje plesati na svojim koncima.



Nestat ce okrutni bogovi s naocarima,
dlakavi mesožderi s knjigom,
lisne uši i pipipaseyros.



I kad svijet bude tek ispran
rodit ce se u vodi druge oci
i niknut ce pšenica bez suza.





97.



Treba letjeti u ovom vremenu, ali kamo?
Bez krila i aviona letjeti bez sumnje:
Vec su prošli koraci bez pomoci
i nisu podigli noge putnika.



Treba letjeti u svakom casu
poput orlova, muha i dana,
treba pobjediti oci Saturna
i podici tamo nova zvona.



Sad nisu dovoljne cipele i ulice,
sada ne služi zemlja lutalicama,
sada je korijenje prešlo noc



i ti ceš se pojaviti na drugoj zvijezdi,
sasvim sigurno privremena,
na kraju pretvorena u divlji mak.







98.



Ova rijec, ovaj papir ispisan
tisucama ruku jedne jedine ruke,
ne ostaje u tebi, ne služi snovima,
u zemlju pada i tamo se nastavlja.



Nije važno hoce li se svjetlo ili hvala
uliti ili izliti iz pehara
ako su bili snažan drhtaj vina,
ako ti je usta obojila krasnica.



Ne želi više kasni slog
ono što privlaci i povlaci hrid
mojih uspomena, uzbudena pjena



želi pisati jedino tvoje ime.
I makar o njemu šuti moja mracna ljubav
kasnije ce ga izgovoriti proljece.





99.



Doci ce drugi dani, razumjet ce se
tišina bilja i planeta
i koliko ce se cistih stvari desiti!
Violine ce imati miris mjeseca!



Kruh ce tada biti kao ti što jesi:
imat ce tvoj glas, tvoje žitno porijeklo
i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:
izgubljeni konji Jeseni.



I ako ne bude kako je sudeno
ljubav ce ispuniti velike bacve
kao da je drevni med pastira,



a ti u prahu mog srca
(gdje ce biti beskrajna skladišta)
ici ceš i vracati se medu lubenice.




100.



U središtu zemlje odvojit cu
smaragde, da bih te ugledao
i ti ceš stajati poput klasja
s perom vode glasnicke.



Kakav svijet! Kakav duboki peršin!
Kakav brod što plovi u milini!
I ti, možda, i ja, možda topaz!
Nece biti više diobe u zvonima.



Bit ce samo zrak potpuno slobodan,
jabuka nošene vjetrom,
socna knjiga u sjenici,



i tamo gdje mirišu karafili
stvorit cemo odoru što ce se oprijeti
vjecnosti nekog pobjednickog poljupca.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
pocetnica
Član
Član


Pridružio se: Mar 25, 2007
Poruke: 35
Lokacija: okolina Kragujevca

PošaljiPoslato: Sub Apr 14, 2007 2:40 am    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

ZNAT ĆE

(Pablo Neruda)

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
breskvica
Urednik
Urednik


Pridružio se: Mar 26, 2007
Poruke: 34
Lokacija: Osijek

PošaljiPoslato: Ned Apr 15, 2007 4:25 am    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

meni najdraža:

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.


Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,


onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usu?uje odjenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.


Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.


Lagano umire
onaj koji ne mjenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobjegne od smislenih savjeta....

_________________
I tell people I'm too stupid to know what's impossible. I have ridiculously large dreams, and half the time they come true. (Debi Thomas)
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
pocetnica
Član
Član


Pridružio se: Mar 25, 2007
Poruke: 35
Lokacija: okolina Kragujevca

PošaljiPoslato: Pon Apr 16, 2007 12:44 pm    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

PABLO NERUDA
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
pocetnica
Član
Član


Pridružio se: Mar 25, 2007
Poruke: 35
Lokacija: okolina Kragujevca

PošaljiPoslato: Pon Apr 16, 2007 12:47 pm    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

AKO ME ZABORAVI


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.


Pablo Neruda
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
Celestial
Novi član
Novi član


Pridružio se: Feb 09, 2008
Poruke: 8
Lokacija: casita de muñecas

PošaljiPoslato: Sub Feb 09, 2008 11:20 am    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

Zabranjeno je

Zabranjeno je
plakati bez pouke
ustajati a ne znati šta raditi
imati strah od uspomena

Zabranjeno je
ne smijati se problemima
ne boriti se za ono što želiš
ostaviti sve zbog straha
snove ne pretvoriti u realnost

Zabranjeno je
ne pokazati svoju ljubav
da drugi plaćaju tvoje dugove i los smisao za humor
ostaviti svoje prijatelje
ne pokušati sačuvati ono sto ste proživjeli zajedno
zvati ih samo kad ih trebaš

Zabranjeno je
da ti ostali budu važniji od sebe samog
pretvarati se pred ljudima da te ne interesuju
zaboraviti sve ljude koji te vole

Zabranjeno je
ne raditi stvari zbog samog sebe
imati strah od života i obaveza
ne živjeti svaki dan kao da je posljednji uzdisaj

Zabranjeno je
otjerati nekog a da se ne pomirite
zaboraviti njegove oči, osmijeh
sve, jer je on nastavio svojim putem
zaboraviti prošlost i platiti sa sadašnjosti

Zabranjeno je
ne pokušati razumjeti ljude
misliti da njihov život više vrijedi nego tvoj
ne znati da svako ima svoj put i svoju sreću

Zabranjeno je
ne stvarati svoju istoriju
ne imati vremena za ljude koji te trebaju
ne razumjeti da ono što ti život da, to ti i uzme

Zabranjeno je
ne tražiti sreću
ne živjeti svoj život pozitivnim stavom
ne misliti da možemo biti bolji
ne osjećati da ovaj svijet bez tebe ne bi bio isti


Pablo Neruda

_________________
....Entre el amor y el odio hay solo un paso
entre la verdad y el engaño hay un oceano de dudas...
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika MSN messenger
Margarita
Član
Član


Pridružio se: Dec 06, 2008
Poruke: 32

PošaljiPoslato: Ned Dec 07, 2008 12:03 am    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

Svidjas mi se kad sutis

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvezdana.
Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
xeniax
Član
Član


Pridružio se: Jun 13, 2009
Poruke: 41

PošaljiPoslato: Sub Okt 24, 2009 7:52 pm    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

I Do Not Love You Except Because I Love You

I do not love you except because I love you;
I go from loving you to not loving you,
From waiting to not waiting for you
My heart moves from cold to fire.

I love you only because it`s you the one I love;
I hate you deeply and hating you
Bend to you, and the measure of my changing love for you
Is that I do not see you but I love you blindly.

Maybe January light will consume
My heart with its cruel
Ray, stealing my key to true calm.

In this part of the story I am the one who
Dies, the only one, and I will die of love because I love you,
Because I love you, Love, in fire and blood.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
milosivanisevic
Novi član
Novi član


Pridružio se: Dec 17, 2010
Poruke: 1

PošaljiPoslato: Pet Dec 17, 2010 3:52 pm    Naslov: Re: Pablo Neruda Odgovori sa citatom

L’amour est besoin


Ma main a besoin de ta main
Pour traverser la vie
Et flâner en chemin.
Mes yeux ont besoin de tes yeux
Pour regarder au loin
Et voyager à deux.

Ma voix a besoin d'un écho
Car pour se dire je t'aime
Il faut faire un duo.
Mon coeur a besoin de ton coeur
Pour faire battre ma vie
Au rythme du heureux

Ma bouche a besoin de la tienne
Pour y puiser l'amour
Qui éteindra ma peine.
Mon corps a besoin de ton corps
Pour enlacer le mien
Et le faire jouir encore.

Ma vie a besoin de ta vie
Car sans toi près de moi
Je ne vois que l'ennui.
Ma main a besoin de ta main
Garde-la, serre-la bien
Et nous irons très loin.

ljudi evo ja sam napisao pjesmu ako neko moze molim vas da je procita i ispravi greske ako ih ima?!?!imao sam zadatak u skoli da napisem pjesmu ,to jeste par i njih i evo jedne,a treba mi dobra ocjena Bye Bye Bye Bye !?!?molim vas ako imate vremena?!?!?
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika
Prikaži poruke iz poslednjih:   
Napiši novu temu   Odgovori na poruku   Odštampaj stranicu     Forum -> Strana lirska poezija Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1


Skoči na:  
Ne možeš pisati nove teme u ovom forumu
Ne možeš odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možeš menjati svoje poruke u ovom forumu
Ne možeš brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne možeš glasati u ovom forumu
Ne možeš da prikačiš fajlove na ovaj Forum
Možeš da skidaš fajlove sa ovog foruma

Toggle Content Gde Na More?
Smestaj na moru
Toggle Content Prijatelji sajta:


Toggle Content Konkurs Tkalci reči
Konkurs "Tkalci reči" - radovi

Pobednički radovi

Toggle Content MiniChat
ritusomani: Packers And Movers Hyderabad | Get Free Quotes | Compare and Save
06-Jan-2017 08:21:43
Ivanio8: Digitalneknjige.co m
10-Oct-2015 14:44:51
Ivanio8: Hey
10-Oct-2015 14:40:38
jurica.meshko: Jezivo je ovo,osetim na forumu da godine prolaze
12-May-2015 14:32:28
jurica.meshko: Retko
12-May-2015 14:28:41
Radee: ima li koga
07-Oct-2014 15:39:35
jurica.meshko: http://svetknjiga. com/Forums/viewtop ic/t=889.html
13-Sep-2013 19:47:47
jurica.meshko: U svom profilu imaš opciju - Last 10 forum topics
13-Sep-2013 19:47:34
novak: ljudi pozdrav, upravo sam postavio temu, tek sam se registrovao na sajt, kako da proverim da li je tema okacena pomoc!!!
02-Jul-2013 22:15:57
jurica.meshko: Smile
30-Jun-2013 19:59:46
Shout History
Only Registered Users can Shout
Create/Login
Toggle Content Novosti:
 Konkurs za mlade „Rukopisi 31“
 Sa(n)jam knjige u Istri
 Književnost na balkanski način
 Nova biblioteka Matice srpske
 "Trgni se! Poezija!"

[ Više u sekciji vesti ]
Toggle Content Svet Knjiga
Toggle Content Statistika
Imali smo
60656682
posećenih stranica od
March 21, 2007

Svet Zivotinja
Index pojmova
Svet Biljaka | Plants World | Svet Knjiga | Receptomania | Svet Zivotinja | Gde na more? | Sportski vodič



Interactive software released under GNU GPL, Code Credits, Privacy Policy
.: Style by Bili :: Original Theme (FiSubBrownsh Shadow) by Daz