Reversibilite
Andjele radosti, da li znaš za tugu,
jecaje, dosadu, sramotu i grižu,
i nejasne strepnje što se u noc dižu
i srce nam stežu u roptanju dugu?
Andjele radosti, da li znaš za tugu?
Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi,
stiskaju pesnice, teku suze žuči,
kad osveta zove i dušu nam mući,
i sve sposobnosti i sile nam vodi?
Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi?
Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru,
kada, duž zidova sumornih bolnica,
ide tromim hodom bledih izgnanica,
što za suncem žude, dok telo ne satru?
Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru?
Andjele lepote, da li znaš za bore,
i strah od starenja, i grozne žalosti
kada čitas mrsku tajnu odanosti
u očima strašću što oduvek gore?
Andjele lepote, da li znaš za bore?
Andjele svetlosti, sreće i miline,
David na umoru našao bi zdravlja
iz mirisa što se u tvom telu javlja;
nek molitva tvoja u nebo se vine,
Andjele svetlosti, sreće i miline!
Čergari na putu
To proročko pleme sa zenama plamnim
krenulo je juče, s decom u naručju;
najmanju, da smire njihovu glad vučju,
ponele su majke na dojkama tamnim.
S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
uz čeljad skutkanu u povorci kola,
što im za žudnjama pogled nebom bludi
i od tog umoran pun je setna bola.
Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
Kibela ljubimce dočeka u blesku:
zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
zbog tih lutalica što im zene plamne
otvaraju carstva buducnosti tamne.
Poziv na put
O, dijete, sestro moja,
da l' snivaš, slast li koja,
da zajedno nam živjet ići,
po volji ljubit smjeti,
i ljubiti i mrijeti,
u kraju koji tebi sliči.
Znaš, vlažna sunca ona
sred mutnih nebosklona
mom duhu to je dražest ista
k'o mistično, duboko
i izdajno ti oko,
kad kroz suze mi svoje blista.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.
To pokućstvo u sjaju,
što duga ljeta daju
svu sobu bi nam okitilo,
najrjedje cvijece cvalo,
svud miris razlijalo,
uz ambre pusti dah se lilo.
Taj bogat strop s visina
i zrcala dubina,
sav istočnjački sjaj bi meni
da tajno tu govori
i dushi mojoj zbori
svoj slatki jezik urodjeni.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.
Gle, ondje niz kanale
vec ladje pozaspale,
što skitnički im duh sad smeta?
Da ispunit ti smiju
i želju najsitniju,
doplovile su s kraja svijeta.
U zapadu sunčanu
tad tiho tonut stanu
kanali, grad i polje cijelo
u zumbule i zlato,
i svijet usne na to
u svijetlo tad polegne vrelo.
Sve red je i ljepota samo
i slast, i mir, i raskoš tamo.
Splin
Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
bogate al' jalove, stare, iako mlade.
On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
puka mu, što umire pred lukom od balkona.
Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.
Splin
Kada nebo nisko, k'o olovni veo
na duh nam se spusti jadan u samoći,
i vidik na okrug obuhvati ceo,
te dan crnji čini od najcrnje noći;
u ćeliju vlažnu zemlju kad pretvara
u kojoj se Nada k'o miš slepi vija,
i krilima slabim o zidove para
i glavom o trule direke ubija;
kada kiša duge konce isprepleta
kao u rešetku za tamnicu snova,
kad u mozgu našem počnu igru spleta
rojevi bezbrojni gadnih paukova,
odjednom zazvone besno zvona neka
i svoj lavež šalju nebu neumorno,
k'o dusi, lutanje koje večno čeka,
kad počnu jecanje tužno i uporno.
- I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
kreću mojom dušom; pobedjena Nada
plače, dok strah svirep i despotski skoro
u teme mi crni svoj barjak zabada.
Želja za ništavilom
Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
ne bocka te stremen i više te Nada
nece načinjati! Pa lezi od jada,
stari konju, svakom granom prestrašeni.
Odreci se srce, mirno okameni.
Poražen, satrven! Onaj koji pada
ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
ne mamite, slasti, srce koje strada!
Divno je proljece bez mirisa sada!
I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
s visine je zemlja okrugla i mlada,
meni su suvišni svi zakloni njeni!
Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!
Himna Lepoti
De profundis clamavi
Ja preklinjem Tebe, jedinu što volim,
S dna bezdana ovog gde mi srce čami.
Pusta je to zemlja sa vidikom golim
Gde užas i kletva plivaju u tami
Šest meseci sunce u visini dremlje,
Šest drugih meseci noć zemlju pokriva;
Taj predeo pust je ko polarne zemlje;
-Nigde vode, šume, nigde stvora živa
O, nema na svetu užasa ni jednog
S okrutnošću većom od tog sunca lednog,
Od noći što s večnim Haosom se meri;
Ja zavidim sudbi najbednije zveri
Koja u snu glupom može da se smota,
Tako sporo teče povesmo života!
Vino samotnika
Osobiti pogled zavodljive zene
Sto po nama klizi kao bijela zraka
Koju luna salje, nemarna i laka.
Na jezero medju uzdrhtale sjene,
U ruci igraca posljednji cekini,
strastveni poljubac tanke Adeline,
Muzika sto takvim uzbudjenjem sine
Ko da cujes ljudski vapaj u daljini.
Sve to nije ravno
Slasti sto je dajes u opojnom grcu
Pokvarenu srcu pobozna pjesnika!
Tocis mu nadanje, besmrtnost i mladost!
I divnu oholost, tu prosjacku radost.
Koja s bogovima izravna bijednika.
Litanije Satani
Anđele mimo drugih lep, mudar i uzvišen,
bože sudbinom stvaran i hvalospeva lišen,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
O, kneže u izgnanstvu, prevaren i uvređen,
ti što se jače dižeš otkako si pobeđen,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što sve znaš, o kralju podzemnoga prostranstva,
iscelitelju vični svih strepnji čovečanstva,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što ljubavlju učiš parije odgurnute,
pa čak i ogubale, da ukus Raja slute,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što sa starom, krepkom ljubavnicom u klupku,
sa Smrću, zače Nadu - ovu ludicu ljupku! -,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što prokaženome, na tren pred pogubljenje,
daješ da gleda rulju spokojno i s prezrenjem,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što znaš u kom kutu zemlje surevnjivice
Bog ljubomoran sakri dragulje hrpimice,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što lagume mračne proničeš jasnim okom,
gde narodi metala u miru spe dubokom,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti čija krupna šaka od mesečara krije
kolike mu kraj nogu zevaju provalije,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti kojim čudom mekšaš pijancu kosti jadne
kada u pozne sate pod konjske noge padne,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što čoveku slabom pomože ruke hitre
pokazavši mu smešu sumpora i šalitre,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što nemilosrdnom Krezu svoj žig ledeni
stavljaš na podlo čelo, ortače prepredeni,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Ti što stavljaš u oči i srce devojkama
obožavanje rane i strast za krpicama,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Svećo pronalazača, palico izagnanih,
ispovedniče sviju bundžija, povešanih,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
Poočime svih koje, pun crnog gneva svog,
iz zemaljskoga raja istera Otac Bog,
Satano, sažali se na ponor bola mog!
(satano, smiluj se mojoj silnoj bedi je mnogo bolja werzija

)
ONA SVA
Kad jutros, jedva krijuc zlobu
i u klopku me navodeci,
Demon u moju udje sobu,
upita: “ Da l’ mi mozes reci
sta je od sviju lepih stvari
kojim je oko zasenjeno,
od crnih il’ rumenih cari
sto cine ljupko telo njeno,
najsladje? “ – Ali dusa rece
Gnusniku: “ Svaki deo greje
isto, iz svakog melem tece
i podjednako drago sve je.
Ne znam, kad sve me ocarava,
sto posebno me tu privlaci.
Ona me kao noc stisava
i kao Osvit na me zraci;
i saglas je preveliko
sto njenim lepim telom vlada
da obujmiti moze iko
sve sastojke tog divnog sklada.
Preobrazaj me tajni pleni,
sva cula se u jedno slise!
Muzika struji dahom njenim,
kao sto njezin glas mirise!”