Filip Feti Dautović <Sinovi neba>
Magma; Interprint - Beograd, 2001. (I izdanje)
320 str.
Nekad sam čula reklamu na radiju - za knjigu <Sinovi neba>, gde se dalje kaže nešto kao: <Za sve vas koji ste ikad voleli, za vas koji ste zaboravili da volite.... moderna bajka...> i tome slično. Moram da priznam, prva asocijacija mi je bio neki herc-roman, pa mi je to bila prosto loša preporuka. Ali ime Fetija Dautovića se nije uklapalo u tu priču, mada to ime nikad nisam vezivala za pisanje knjiga, već za pozorište i televiziju, koliko se sećam.... I onda se pojavi jedan prijatelj sa tom knjigom i pun oduševljenja mi saopšti da je to nova <Beskrajna priča> (M. Ende). Obećava.... =)
Zaista je ovo i knjiga o ljubavi, ali o ljubavi u suštini, o svim vidovima njenog postojanja. O božanskoj ljubavi. O tome da svako od nas mora da pronadje izgubljeno dete u sebi da bi voleo i oprostio. O Bogu, o ljudima. <Sinovi neba> su zapravo priča o tome da su svi ljudi Božija deca (Disclaimer: bez ikakvog verskog fanatizma!). Brojni su simboli koji se kroz knjigu provlače - put i prsten pre svega; često se posmatra odnos (ljubav?) izmedju oca i sina iz različitih uglova i kroz različite likove; Dautović često piše i o smrti. Početak svega je zapravo putovanje Luke/Ahmeta kroz vreme da bi se susreo sa sobom kad je bio dete i shvatio i rešio neke konflikte, razumeo neke stvari koje su ga kroz život pratile i bolele. <Sinovi neba> su <šetnja> kroz vreme - kako kroz Lukin/Ahmetov život, tako i kroz priče o mnogim istorijskim ličnostima (Dostojevski, Hrist, Musaši, Vladika Nikolaj, Gaudi, Aleksandar Dima Otac i Sin, Prometej, Aleksandar Veliki, Atila, Ledi Godiva, Muhamed itd.). U tim pričama Dautović često diskretno provlači zajedničke elemente, majstorski nas vodi kroz vreme i živote različitih ljudi.
Knjiga počinje ovako:
"Gola glava, visoravan iznikla iz tame i davnina,
na zapadnoj padini cuvala je tri grada mrtvih, na istocnoj podizala grad zivih,
a nebo dodirivala malim hramom.
U noci nepogode grom je udario u toranj bogomolje,
spalio zidove, srusio zvonik i ostavio kisu u secanjima.
Presusili su bunari. Zavladala je glad.
Zagledani u beskraj, zivi su trazili oblake.
Umesto njih, dolazili su prodavci vode, vracevi i trgovci cudima.
U predvecerje, na kraju nade, stigao je covek skromniji od svih.
Nosio je kisni stap.
"Sutra ujutru, pre izlaska sunca, kod porusene crkve
neka dodju svi oni koji veruju da ce pasti kisa" - rekao je.
"Svi cemo doci" - obecao je poglavar.
"Ne svi! Oni koji veruju."
Jutro je osvetlilo istocnu liniji umiruceg horizonta.
Ispred porusenog hrama, na Goloj glavi,
zadubljen u molitvu stajao je dosljak, a oko njega ljudi.
Dosli su svi. samo jedan decak je poneo svoju glinenu posudu za vodu."
Na sajtu
www.fetidautovic.com možete naći neke detalje o piscu i knjizi, kao i:
"VECITE ISTINE SINOVA NEBA"
"Proslost pamtimo, a buducnosti se ne secamo. ali to je isto. jer vecnost se ponavlja
Iz vere nice ljubav. ako izgubis ljubav. izgubio si mnogo. ako izgubis veru izgubio si sve!
Zivot nam pokaze samo jedan put, ali hrabrost i ljubav samo mogu da pronadju hiljadu i jednu stazu
Oprostaj je vrhunac mudrosti i hrabrosti. snaga jaca od smrti. oprostaj je uvek novi zivot. a pobeda i poraz su samo putevi ucenja
Crkve i ljudi su braca sveta i moraju da se zagrle! I zato neka hram-hramu i brat-bratu, oprosti!
Bog je stvorio i ljude i zakon! To je istina za kojom si tragao. i upamti. za vecni zivot ljudima nisu potrebna herojska. vec dobra i ispravna dela cinjena iz ljubavi. jer istina i zakon su jedno!
Kada ne znas da se nesto moze. tada je sve moguce!
Za ljubav covek mora da se bori sa Bogovima, ljudima i samim sobom
Mnogo toga sto ne razumemo dogodilo se samo da bi kroz bol razmisljali o odgovoru
Zlo se uci lako i brzo. jer dobrota ljubav kojom se stvara svet je nevidljiva. i uvek je lakse slomiti drvo, nego iz malog semena podici hrast.
Ljubav je izvrsenje zakona.
Izvrsenje Bozije volje.
Kada dobijes ljubav.
prestani da zelis jer dobio si sve."
Evo i par delova koji su mi se dopali:
<- Zašto su knjige važne? - pitao sam ga nabranog čela.
- Život ne možemo da vidimo, jer smo mi taj život - rekao je Andor. - Zato imamo ogledala, uspomene, fotografije, al ito nije dovoljno, jer uvek postoje i dogadjaji koji bole i teško mogu da se objasne... i tužni smo o osećamo da smo sami na svetu i da nas niko ne razume... i tada moramo da verujemo da će to proći i da se slične stvari dešavaju svima. Moramo da verujemo i kada ne razumemo... zato postoje knjige, zapisi o ljudskoj nadi i veri. U njima su slike života drugih ljudi koje nam pomažu da razumemo naše živote, da se borimo i rastemo.> (str. 69)
< (...) i želim nemoguće... jer sam prestao da želim... Želim da svaki čovek na našoj planeti primi blagoslovene reči Vladičine. On je znao da su sve vere od postanka sveta samo učenje o suštinskoj dobroti čoveka do koje svako mora da dodje sam, pobedivši zlo u sebi... da su blagost i tolerancija koraci na putu razumevanja, putu ka vrhu Svetoga brda sa kojeg se tek vidi da je Neznanje... jedina nesreća i zlo... a da je sreća bila uspinjati se i težiti... želeti svoj vrh i svoje nebo... i voleti svoj kraj na početku...
I da što više puteva postoji ka Znanju, postoji i više nade za Čovečanstvo...> (str. 141)
<- Je l' to bajka ili istina? - pitao sam.
- Bajke su istinite priče - odgovorio je Andor - o onome u šta su odrasli šrestali da veruju. To je istina o čoveku koji je želeo da vlada svetom.> (str. 150)
< (...) Odgovorio je da su svi ljudi potomci bogova... ali im nedostaje sećanje na ljubav da bi se prepoznali.> (str. 216)
< <Ne teži da budeš učitelj... nego onaj koji uči...>, čujem njegov glas uvek kada pomislim da nešto znam i razumem. Ponekad kada sam zabrinut, kaže mi: - Isuviše te volim da te ne bih opomenuo da čovek sme da uradi sve osim jedne stvari... da bude Slobodan... jer za slobodu je potrebno ludilo..."
- Kako da postanem slobodan, lud, učenik?
- Igraj!!! - odgovara mi kroz smeh... a, ja tražim istinu njegovih reči... povlačim liniju od Zorbe ka Hristu... igram... i slušam svoje misli...> (str. 263)